U prošlosti ženski satovi su bili u vlasništvu samo osobe koje su financijski imale malo više, a koje su željele da se istaknu. Moj otac ga je dobio na poklon i to je bila jedna vrijedna nagrada. Nije to baš svako mogao ni dobiti, to je bila jedna vrijedna nagrada za dugotrajan rad. To je bio vrijedan i lijep poklon. Nije to bilo ni malo para, nije se moglo izdvajati za sat. To je bio period kada su se ljudi kućili, i kod nas je jedno radilo, troje se školovalo. Kupovali su ga ljudi koji su znali cijeniti vrijednost i ukus. 

Moja djeca bi ga kupila, mojim kćerima su ženski satovi interesantan modni dodatak. One vole sve što je dobro i što je kvalitetno, što je novo na tržištu, a da ima nekakav pedigre. Mislim da bi nove generacije prepoznale kvalitetu Arette, Omikrona ili nekih drugih starim satova jer je brend koji je već bio na tržištu. Omladina ima roditelje, bake i djedove koji znaju za te stare satove. Ukoliko bi se pojavile neke reklame za njih, bilo da su mediji, Internet ili bilo šta da bi se skrenula malo pažnja na to, mislim da bi to išlo, ženski satovi, ali i muški satovi. Većina omladine, bez obzira na ekonomski status, dati će zadnju kunu na ono što im se sviđa. Koliko sam ja vidjela, mlade žene ne koriste samo jedan sat, nego je to sat koji se slaže uz odjeću, uz boje – zato mislim da bi se ženski satovi još više prodavali od muških. Vole da promijene pa imaju više satova. 

Kvaliteta, točnost i dobar pedigre. Ono što se o njemu zna iz prošlosti i da je dobar, ima svoj imidž. Takvi ženski satovi trebaju mladima, a ne ovi skoro pa jednokratni.