Bračni smo par u ranim četrdesetim godinama koji se napokon uspio dokopati trenutka da je naša spavaća soba oslobođena dječjih radosti – od onih kad imaš bebu pa tu bude više plača nego smijeha, pa sve do onih kad djeca i dalje iz svojih soba svako malo dojure u tvoju sobu, kako bi se stisnula malo na sredinu između mame i tate ili da jednostavno samo malo skaču po vašem velikom krevetu.

Nemojte me krivo shvatiti, voljeli smo te svoje tridesete godine koje su tako hektično prolazile i mada nismo imali niti malo mira i privatnosti, naša spavaća soba bila je oaza za našu malu obitelj – tu smo proživljavali najljepše trenutke svi zajedno. Tu se ljubav najviše dijelila – i množila višestruko.

Sad kad su djeca malo starije i polako dolaze u one godine kad im više nikako nije fora da ih  dosadni starci zagrle, poljube ili na bilo koji drugi način iskazuju emocije prema njima javno – sad kad se polako zatvaraju u svoje vlastite sobe u koje bi nam najradije zabranili pristup jer je to samo njihov mali svijet u kojem maštaju o prvim ljubavima i poljupcima – e sad je došlo vrijeme da naša spavaća soba opet postane samo naš svijet.

Razmišljala sam kako da je preuredim, što da stavim u nju kako bi naša nova spavaća soba sad napokon postaja oaza mira i opuštanja, prostor gdje ćemo možda suprug i ja ponovno spoznati koliko se volimo, i slaviti našu ljubav na malo drugačiji način nego je to svih ovih proteklih godina bilo – uz dječju smijeh, suze i često puno ludosti.

Iako je spavaća soba prostor gdje se volimo relaksirati, razmišljam da li je i dalje pametno imati TV u tom prostoru – do sada nam je služila često kao razbibriga da malo odmoriš mozak i doslovce buljiš u prazno nakon što padneš mrtav umoran u krevet svaku večer. 

Sada razmišljam malo drugačije i možda bismo TV trebali izbaciti kako bi spavaća soba opet postala mjesto gdje smo isključivo fokusirani jedno na drugo.…